Milena Radević
POMORANDŽE
Zasadio je voćnjak
Sto stabala pomorandži
Kaže da bi mi se dopalo
Čini mu se već miriše
čitava kuća
na kožu, na utrobu
narandžaste boje
U ormanima vise vrećice
i u njima narendana kora
da zamirišu kaputi
Tvrdi da sam umjetnica,
a umjetnici vole voće
Narandže su poetične
Obećava da ćemo piti čaj
i jesti biskvite od pomorandže
na tremu, u suton
On me konačno poznaje
Samo da se vratim, sada zna
Obojiće mi čitav svijet u narandžasto
Kažem -
Ja oduvijek
najviše na svijetu
zbog boje, ukusa i mirisa
i iz sto nekih vitaminskih razloga
mrzim pomorandže.
PREČIŠĆAVANJE
Svakog dana brišem po jedno sjećanje
Sazrijevanje prati sram
Spoznaju kajanje
Još dok te ispraćam
čistim za tobom
Uništavam za nama
S poda sklanjam našu odjeću
fotografije sa zidova
Tresem prašinu sa sebe
Kupam se satima
Um cijedim danima
Dok zatvaraš vrata
već sam otvorila prozor
Prisjećam se da je disanje
mehanički proces
dešava se i bez tebe
Sazrijevanje prati misao da
ovo sjećanje ne moram da obrišem
NOVO NORMALNO
Svijet je postao ozbiljan, ali ja
još uvijek čistim nos rukavom
Nakon dnevnika
reći ću ti šta mislim
o trenutnoj situaciji
Svijet je uzdrman
Odavno duže i ljepše nijesam spavala
Da budem elokventna govorim
stopa
poručuju
prema najnovijim istraživanjima
apokalipsa
Svijet je zabrinut
navikavam kosu na manje pranja
da se manje masti
Da popunim vrijeme
četujem
flertujem
tverkujem
Svijet se rasipa
moja rutina je nepokolebljiva
Svijet se trese
prijaju mi moji zidovi
Da budem u trendu deklamujem
farmakomafija
duboka država
„u šoku sam“
vakcina
kina
sprdačina
#RIP
Svijet kreče bojom crne hronike
dok ja tumačim zvijezde
i lakiram nokte
pastelnim bojama
FREE YOUR NIPPLES
Zašto su bradavice grešne?
Zašto kada ne daju mlijeko
ne smiju izaći van?
Seksualizacija uskraćuje vitamin D.
Ipak ih ponekad prošetam
da ih osunčam
iza tanke tkanine
U inat
svemu što su mi ikada nametnuli
U inat
sebi
jer mrzim što me je
tada
ipak
pomalo
sramota.
Ljeposava Laketić
ČETVRTA PRIČA IZ CIKLUSA ČOVJEK KOJI SE PITA
Od predugog boravka u sobi često ima osjećaj gušenja, neprijatnosti. Silno želi da negdje ode, ali ne zna gdje, ne zna kuda. Vrijeme u ovo doba godine nije idealno. Štaviše, za one koji nijesu navikli, prehladno je. Nema prijatelje, ni poznanike. Ne zanima ga koliko je sati, da li sviće ili je još noć – u ovom gradu se to često ne može razaznati, posebno u trenutku naglog buđenja iz sna. Sve dok je prevoza, srećan je. Izlazi iz stana, dolazi do stanice i uzima liniju S5. Narandžasta boja linije S5 mu se u tom trenutku učini prijatnom. Nipošto nije htio da izgleda kao stranac koji ne zna kuda ide, zato se trudi da djeluje zauzeto i ozbiljno, iako za to niko ne mari. Nije se vozio dugo, izašao je na Hakešer markt, jer vjeruje da se tamo uvijek nešto dešava. Čak i u šest ujutro. Šetnjom se uputi ka luksuznom hotelu Radison – tamo gdje su ljudi, tamo gdje je svijetlo uvijek upaljeno. Stiskajući promrzle ruke u kaputu, čovjek se na trenutak zamislio. Kako to da, iako često sanjamo i sjećamo se snova, nikada nijesmo zatražili da nas neko uštine ne bi li se probudili? Čini li se to samo na javi?
Kao da ga je neko polio hladnom vodom, kao da ga je neko uštinuo, kao da ga je nešto ogrebalo. Oblilo ga je milion litara slane vode, hiljadu i po riba ga je ujelo, staklo ga je ogrebalo. Još jedna stavka iz Ginisove knjige rekorda je srušena.
ŠESTA PRIČA IZ CIKLUSA ČOVJEK KOJI SE PITA
Profesor je u njemačkom jeziku najveća akademska titula. Ona se dodjeljuje isključivo univerzitetskom nastavniku, istaknutom naučniku, umjetniku...
Tog dana imao je posljednje predavanje u semestru i jutro u njegovom stanu je haotično. Koferi i odjeća na sve strane, cjeduljice kao napomene od frižidera do ogledala u kupatilu. Doručak i konačno polazak.
Profesor nikako nije volio ovo doba godine. Raduje mu se samo zbog činjenice da će mu u ovom periodu biti dozvoljeno da popije malo više vina nego inače. Sve mu djeluje lažno. I sam se lažno smiješi studentima na posljednjem predavanju u semestru.
Iako grad želi da kičastim novogodišnjim ukrasima zadrži ljude, mnogi ga napuštaju i odlaze kućama – u svoje gradove, u svoje države. To je ove godine uradila i profesorova porodica. A on je izabrao svoj grad – ovaj.
Kada se vratio, svijetlo nije upalio odmah, iako je već bila noć. Sjedi tako u fotelji i pokušava da bar na trenutak ne razmišlja ni o čemu. Miris ustajalog posuđa od doručka natjera ga da ustane i sredi nered.
U dnevnom boravku upalio je lampu i radio. Svakako, palili su se na istom prekidaču. Usu čašu crvenog vina i time isprazni flašu. Ostatak je popio dok je sređivao kuhinju.
U uljuljanoj pripitosti, naslonjen na prozor, njega iznenadi zvuk vatrometa. Ko može biti toliko lud da se protiv prijatelja ili prolaznika brani vatrometom? Zar da se vatrometom puca na druge?
Profesor je zapalio cigaretu, a potom otvorio i drugu flašu vina. U njegovoj glavi, latice su širili lotosi. Ah, ti divni Lotosblumen, svaki u trenutku kad i vatromet.
Te noći jedan je nesrećno ušao kroz prozor u njegov stan i zapalio ga.
Julija Mijušković
PANTA REI
U malim vodenim krugovima
koje sami stvaramo,
u vodi koja nikad više neće biti ista
nakon prvog koraka
koji napravimo,
u smiraju vremena koje se tu rađa i umire,
među našim nožnim prstima,
ispod stijena i u rječnoj travi,
u svakom balončiću vazduha
koji izbace ribe, što nestane na površini vode,
kao što mi nestajemo
kada spolja osjetimo hladno žuborenje krvi,
tu, u plićaku katarze i straha od odlaska predaleko,
od gubitka nas samih,
tu se negdje i mi rađamo
i ostavljamo stope u glatkom kamenju,
u vodenim krugovima
i znamo da više nikada nećemo biti isti.
Marko Stanojkovski
PREDSKAZANJE
Ova pjesma će nastati
u utrobi Levijatana
dok obučeni u haljine jurodivih
topimo organe svete nemani.
Biće skovana u vatri Hefesta
pod udarcima kovača sa zloslutnih planina.
Njeno rođenje dugovaćemo
nestalim lađama punim balada gusara
ovjekovječenim svjetlima sedme umjetnosti.
Njeni tvorci biće gurnuti pod ćilime
i posađeni na sjedišta desno od porote.
Mladi umovi starih univerziteta
objektivom svojih mudrih kamera
bilježiće slučajne sudare riječi
zalutalih na putu ka boljim stihovima.
Pamtiće je kao mit o razvratu bogova
i nastranoj kritici uvijenoj u apstrakciju.
Biće predskazana u šuštanju hartije
uredno sahranjene u zaboravljenim bibliotekama.
Njen početak biće u prvom pucnju univerzuma,
kraj u eksploziji njegovih crnih tačaka.
Nestaće u ambisu beskrajne tišine
kao da nije ni postojala.
SJENE
Sjene su noćas blizu,
igraju poker na plafonu.
Luster je poput ringišpila.
Vesele Njemice veselo skaču.
Francuska kao napeta nimfomanka
juri olovne vojnike
po stanu.
„Vrlo neuredan život vodite“.
Našla je tragove karmina u uglu.
To je samo Mulen Ruž.
Tuluz želi da poziram.
Ličim na kartu stare Evrope,
međunožjem teku
vinska polja Italije,
čizme plutaju ka Bermudi,
Picollino sanja
peripetične snove.
Gušim se u
smradu ponosnih predaka
obješenih po zidovima.
Sjene šapuću stihove
lutkama
u mračnim izlozima.
Dobri ljudi pate
po haustorima.
Stepski vukovi
odlaze na pijanku.
Uštogljeni Kostić
previše uljudno pozdravlja
sa obližnjeg bilborda.
Perverzija romantičara
dostiže vrhunac.
Sjene odlaze na Mars.
Planeta je u posljednjem
stadijumu čovjeka.
BJELINA
Zamišljen pred bjelinom papira,
započinjem ples opštih prizora.
Prvi slog, drugi stih, treća strofa.
Pravila za pisanje jasna su:
pozajmiti kliše iz tuđeg šapata,
oprašujući ga sa izvora ranih trauma.
Osvrnuti se na rat i njegove insekte
čiji repovi klize niz blago tkivo hrskavica.
Naslutiti apokalipsu i neprimjetno provući Eliota.
Zemlje više nema, naša tijela blistaju u noći,
atomske varnice izvode prljave koreografske manevre.
Radioaktivni rat retroaktivno reži sa radija,
ritmična retorika regeneriše rane ratnika.
Izbjeći ekstreme, eksplicitne šećerleme
i emotivne košmare modernih dendija.
Meditirati o ludilu lirskog subjekta,
skicirajući kartu njegovih hirova.
Tijelo mu pomazati uljem lovorika,
potresajući čitaoca čarima epitafa.
Nikola Ćorac
BRAVE NEW WORLD
Moja majka brine
da li sam bezbrižan
takav je običaj
trebalo bi
opravdati granice
zapad nije dobar za nas
ako samo posmatramo
lica sa bezbroj tragova patnje
vidim oči
pobožnog čovjeka
kako živi na sedativima
i ne osjeća strah
sve je dio strategije
i plana
to je stanje koje traje
i podsjeća na psihozu
drhtav glas koji pjeva
trebalo bi naći prave riječi
i nekoga ko razumije
stare pripovjedače
koje citiramo
a zaboravljamo istinu
da se odgovara ćutanjem
Reakcija slušalaca me plaši.
Njihove grimase su jasni tragovi ludila
koje ne prolazi.
DECRETUM
Plan za rano ustajanje iz kreveta
djeluje nakon nekoliko neprespavanih noći
dan se mjeri količinom svjetla
noć je za fusnote
kad prespavaš revoluciju
ne ostaje mnogo toga što može da se uradi
srednjovjekovna kuga je u nama
dok Veliki rat metastazira oko nas
u duhu vremena
naša medijska kapija
posmatra svijet kroz ključaonicu
koliko nas je još planirano za obnovu fosilnih goriva
mi smo religija novog svjetskog poretka
spremni
da jedemo sopstvenu djecu
bilo bi dobro reći nešto više o tome
bez izgovorene riječi
poezija je preživjela zahvaljujući
pjesnicima koji to nijesu
ANDROID ERA
O čemu bi trebalo da govore pjesme, kad vidimo
na zidu još uvijek vise slike idola
i danas podržavamo svaku riječ
definicija slobode ide od usta do usta
bez ideje
kako savladati strah
mi smo provincija izgubljena u pravopisu
hipnotisani slušamo o
iskupljenju duše
grijesi su nasljedna anomalija
tako nastaju halucinacije
svakodnevno
servirana prošlost u malim dozama
cyber patriotizam
naši roditelji
njihovi roditelji
mi
čekamo na posljednju izgovorenu riječ.
NIKO NAS NIJE UPOZORIO
kažem ti,
kraj svijeta je na kraju knjige,
ti znaš da tako počinje
dok je sve van domašaja i
prolazi mimo nas,
gubimo ravnotežu
svejedno je šta ćemo reći
mislim da ću umrijeti svaki put
kad osjetim grč u tijelu
stoga sam oprezan
u predviđanju
šta se može desiti
ipak nijesu spalili sve knjige
u prošlosti
sve se desilo slučajno.
ipak ponekad
izgubimo kontrolu.
***
svijet je auto karta
tvrdiš,
nema razloga da ne bude tako
možda smo kasno odredili smjer
kad gledam u nebo
zamišljam kompas
za nama ostaju spomenici
kao putokaz,
svi jezici
koje
nikada
nećemo
razumjeti.
Jana Radičević
MEGALODON LANTIMOS U EPIZODI
ČEREČENJE PSIHE
I JEZIK KAO SMICALICA, OGLEDI
samante još uvijek žive u meksičkim serijama
istorija je fluidna
talas sam vibrirajućih elektromagnetnih polja
kada dostignem brzinu 300.000 km/s zovu me svjetlost
kada se prelomim tu je sto milijardi puta
sto milijardi zvijezda i opet je mračno
zemljina površina nije za stvari koje je napravio čovjek
na national geographicu sam prvi put otkrila darvina
kao što je gustafsson otkrio svoje pjesme jer su one nešto
što se otkriva
kad već egzistira preostaje samo da se otkriva
Zamišljao sam sebe u blizini svih činova stvaranja
Um postaje haos radosti
da li je zaista moguće zadržati se na Jednom
pod uslovom da nijesmo lajbnic
pred drugima smo racionalisti, po potrebi konformisti
u sobama sebično mazohisti
u prirodi postajemo mistični
u školi su nas učili da nikad ne počinjemo sljedeću rečenicu
istim slovom
pri tom nijesu naveli izuzetke
ušla sam u časovničarsku radnju spremna da kupim
džepni sat koji nije na prodaju
godina je 2017.
i sredina nije ruralna
mada središte jeste
u takvim se trenucima uvijek sjetim dikensa
velika prevelika megalodon očekivanja
vode nas samo tamo gdje žele da odemo
uče nas samo toliko koliko treba da znamo
zato rječnici koštaju više, jezik je skupa tečnost
a male umove je uvijek lakše kontrolisati
vitgenštajn bi ovdje stavio tačku
TEHNIČKE GREŠKE NA ŠKOLSKIM PRIREDBAMA
multiartizmus ljudi nijesu kadri da pojme
sirovi seks postmoderne
samo hronična pospanost na školskim priredbama
pri izvedbama
uvijek samo nečije djece
više se ništa ne dešava u tim našim školama
nemaju pojma šta to radim
nemaju pojma čime se bavim
postoji glas – čist eho
i prija, smiruje
u moru fraktala treba naći mir
a nalazimo samo P2 površinu površ
vrtoglavo hičkokovski confusing
i dobro nam je
rastave nas spajamo se
i sol le vit spaja sva ili, i, i ali
spaja što nikad nije usamljeno
ali nikad nije ni zajedno
pitanje šta me inspiriše je nestabilno jer inspiracija je mit
izmišljena apstraktna
odrediti sebi radno vrijeme za posao koji niko ne plaća
šta me raduje?
u slobodno vrijeme prodajem
a
na
na
se
na tajlandu
šta me raduje?
prodaja egzotičnog voća na tajlandu
šta me raduje?
prijatelj mog prijatelja sanjao je kako prodajem neke
voćke na tajlandu
šta bi na to frojd rekao
kad sol le vit šalje razglednicu ona je
istovremeno na dohvat ruke i u nedodiru
KAKO SE TO MOGLO DESITI
sve je to dubina
i dalje početak, uvijek nečega
odložen jer treba
mislimo da treba čekati
a korali su životinje i mogu biti plavi
četeri bekeri kako se moglo desiti
zooplanktoni i fitoplanktoni
u srijedu idemo na more
kaže moja sestra i zapisuje
pametan piše a budala...
ljudi proizvode polipe pa ih pretvore u apsurde
pa im žan pol jebe mamu
doktore šta mi je
postmodernistički užas može biti ozbiljno
kako se to moglo desiti
sanjao sam da sam bio solidan
bio je ponedjeljak kad je rođen nihilizam
a mi u srijedu htjeli na more
KAD KORISTIM SVOJA TRI JEZIKA
vokativi mog imena ne žive u tvom jeziku
nemamo šta da krijemo
hodamo izvrnutih džepova
(zašto) šapućemo u vlastitoj kući
kasnimo za Suncem cijelih sedam sekundi
ruža puže uz zid tvoje sobe
ne možeš ni da zamisliš šta sve mogu
sa svoja tri jezika
Barbara Delać
VANREDNO STANJE UMA
Opasnost vrijeba iza svakog slova.
Nikad ne znaš hoće li te srušiti
riječi nose ljude na grbači
naracije prevrću
slobodnim govorom
u tajne prolaze.
Naslov je „Fragilna budućnost“.
Moj sin samo plače. Nekad i ja
tražim čudovište ispod kreveta.
Ne pakujem se unaprijed. Tek
kad prođem kontrolu javim da sam
sigurno sletjela.
Ne plašim se cenzure već straha uraslog u
jezik.
Na kauču vanredno stanje
nijesam čula ništa
osim pucanja stiha
na bezbroj slika.
SVE O NAŠIM PODACIMA
Nije li opsceno gledati boga kako širi veš?
Gdje je druga čarapa istorije?
Bubanj mašine proguta i više od toga.
Slovo srama. Riječ seks uvijek privuče pažnju, čak
i ako stoji kraj riječi šifonjer.
Kad pretražujemo sebe tražimo pomilovanje. Anksioznost
nam je naklonjena. Frojd je možda najzlostavljaniji argument.
Ništa nije bilo kao u božićnim filmovima. Marvelovi junaci
i dalje rade hrpu ilegalnih aktivnosti za dobrobit svih.
Zaprati me. Uradi sam. Novosti su kao podgrijan
jučerašnji ručak. Pažnja skače sa naslova i preskače uvod.
Ne znam kako sam pronašla poetiku odbijanja, recept
sa cimetom. Djeluje. Poezija.
Zvijezde kažu, danas od toga nema ništa.
Ipak instaliram. Prihvatam uslove.
Programirana za izdržati, imam svoje bagove.
Gledam gdje najpovoljnije ostaviti
nekoliko sati goli um
za zloupotrebu.
Marija Ivanović
EXILIUM
stvarima vjerujem
dok su hladne i lomljive.
tada je bezbjedno, kao ćutanje.
stvarni smo
samo u apstrakcijama.
sav prostor je buđav
od otvorenih kapaka.
sad je i poezija
digla ruke od naših stomaka.
nadrasta krovove,
prazni duplju kroz atmosferu,
da ostavi potmulo praznovanje.
smrt je zgusnut konsonantizam
na topla nepca nalijepljen.
kad kažem dodir,
mislim prividno zaklan peti dio samovanja
rana je najljepša
izbodena kutnjacima.
|u/ na|
pr(a)vi put
povlačim vertikalnu liniju
kroz prostor sveden i strm.
s visine, pada na frontalni režanj
gust sloj težine iz dnk pletenice.
još malo i buđenje.
njen glas poznato dosađuje i pokriva
sve što mogu da opipam, sprema mi
atentat
pitanjem: kako znaš da je tvoje
pretrčavam hodnik škripi pod petama
biram pogrešan momenat vrebam to
što nije za djecu
mala optička varka svaki put
kad čujem idi igraj se
vukovi su nasred dvosjeda
i plijen zvecka kuhinjom
ponekad navrati i ciganka
dobija pare
da diktira linije
nosi bebu miriše na tezgu
trulu jabuku i pohabane cente
kaže strpi se, ti ćeš da odeš
brzo da odeš
vidim ti kofer
glas odmjerava, kao pred buđenje.
pamtim i ponavljam:
još malo
i buđenje…
Sofija Drakulović
ŽENA ZMAJ
Ala je lijep ovaj svijet
ondje klošar
ovdje probisvjet
svima je smiješna
moja mala britva
u torbi
LAŽEM KAO PAS
Ljeto je
i svuda oko mene su bube
skačem dalje od njih
one skaču za mnom
ja se smijem
i ti se smiješ
moji se kući smiju
sunce me gleda
i nisam se tako
živo osjećala
još od onda kad
sam bila mala
prije nego
su mi rekli da imam tu neku bolest
i od tada je sve počelo
da se odvaja cijepa i raspada
ali sad je ljeto
i mnogo mi je bolje
nisam se tako
srećno osjećala
još od onda kad
sam bila mala
prije nego
su mi rekli
da mi je ujak umro
i da mi je baba umrla
a to je bilo prije
pola mog života
ali sad mi je sasvim
dobro
mogu da mirišem
rijeku uveče
mogu da osjetim
kako je i njoj muka od svega
i kako joj je
bilo baš dobro
prije pola njenog života
kad je bila još mala
i kad je niko nije punio
raznim glupostima
kad joj niko nije
pričao kako je lijepa
17
i kako će dobra
da bude kad naraste
baš rijeku
zabolje dupe
šta je ona
i šta može da bude
previše je vruće
baš je neugodno
ljeto je
i ja sam nikad bolje.
NIKAD NISAM STIGLA DO ZELENOG SVJETLA
pa stanem
hvatam se za glavu
kreće gužva
agresivni obrti zupčanika i lanaca
smog i latentna želja za
prelaskom na drugu stranu
bez obzira na sve
stojim
i zjenice su fiksirane
u fantaziju koja je
kilometrima daleko
prestajem da budem čovjek
ja sam sad
svezano crijevo
kriva kičma
uvećana štitna
vodnjavo oko
i sigurna sam
da nikad bolje
nisam bila
ovo je grad koji se
nikad ne spominje u filmovima
sladoledi se brzo tope
nema mekdonaldsa
opasni stričevi vrebaju sa terasa
onda skupim snagu
potrčim
vidim samo
žuto
žuto
žuto
crveno
nikad nisam stigla do zelenog svjetla.
PUZLE I SLAGALICE
Onaj ko je rođen
u jesen
zna da je njegovo začeće
posljedica
dobre praznične atmosfere
i zna da
mora sebi da osvijetli put
strukiranom košuljom
dobrom cipelom
odijelom i
hemijskom iz zlatne kutije
životna procedura se isto zna
taj čovjek
dar od boga
izdaje uvjerenja
potvrde
stanove
i svoje bližnje
put do Rima je
kao dobro jutro
radnička klaso
plata 3000
toliko se dnevno baca u
Fontanu di Trevi
vidjela sam je jednom
kad sam konačno
sastavila puzle
s njenom slikom.
HOĆEŠ LI ŽVAKU SA UKUSOM DJETINJSTVA
Mali plastični skuteri
su bili skupi
a moji su tvrdili da
imam najbolji u gradu
točkovima sam ispitala
svaku rupu u dvorištu
i tako saznala
gdje mi puca koljeno
gdje mi puca usna
gdje mi puca glava
to je bilo
upozorenje
kloniti se nepraktičnih igračaka
držati se oprezno
u krevet se ide
na privremenu smrt
prije toga se
jecaji i strah treniraju
ne smiju da nadglase
drhtaje klima uredjaja
i kazaljke kuhinjskog sata
brojim do 100
bojim se mraka
nisam dobra kandidatkinja
za igranje žmurke
zato nikad nikog nisam ulovila
zato nisam mogla ni da sanjam
da ću da nađem neke
smedje oči
plave oči
zelene oči
svoje nisam mogla da sklopim
zato nisam mogla ni da sanjam
sad pišem pjesme ali ih ne pjevam
čuvam se poteza koji smrde na ljubav
u to ime
upućujem izvinjenje Eho
rime su tako banalne
analne
ne
nisam se sjetila
omiljenog slatkiša
ograničenja su za mene padala
kao avioni iznad bermudskog trougla
i odvela me tamo gdje više ne postoje
i dalje sam tu
od tebe je ostao eho
hoćes li žvaku sa ukusom djetinjstva
žvaka je bila slatka
mada se odmah skamenila
i brzo sam je ispljunula.
BOWIE ME JE SHVATIO
5 godina
zapelo mi na očima
5 godina
prišlo mi sa leđa
i kožu mi odralo
biti željan
nije bolesno
ali svi slute na
pohlepu
sujetu
manjak života
pola hleba i kašiku meda
niko nije vidio
ono malo
duše
što se sliva
svako jutro posle umivanja.
Ognjen Jovanović
ŠAH
Poslije završene partije
Protivnici pružaju ruku
Zna se ko je gubitnik
Pobjednik je jedan
Zato je šah igra
Da se kraljevi igraju
Bitno je pobijediti
Dok je ulog nebitan,
Samo da nije kralj
Hvala našem kralju
Što je dobro rukovodio
Tuđim životima
Zato neka bude slavan
Zahvalio bih se
Pionima što prvi ginu
I svim ostalim hrabrim figurama
Ali ja ne znam njihova imena
Nataša Gudelj
AS NATURAL AS HUMAN
polica dovoljno visoka
da strana ruka ne posegne
parče drveta postavlja granice bolje od mene
ne posežem ni ja često
da dezinfikujem prošlost
raskrčim budućnost
jednom
u tom pokušaju
na palac mi je pala figura bijelog anđela
koji se smije i pruža zelenu djetelinu
slučajno sam pocijepala dio Molijereve korice
le malade imaginaire
ne znam odakle mi ta knjiga
govorim ukupno tri riječi francuskog
le malade imaginaire
nije ni jedna od tih riječi
otvaram drugu knjigu
pročitanu do pola
because being with you feels as natural as being a human
posvete su važne mantre
posvete su važna ogledala
posvete su važni podsjetnici da ne brišemo police.
G r e g o r
Gregor me doziva
on bi volio da sam tu
Gregore moraš izgovarati moje ime glasno
ali da ne čuju komšije
GREGORE GREGORE GREGORE
pišem tvoje ime velikim slovima
ne mora sve da bude
onako kako nalaže pravopis
Gregore Gregore Gregore
večeras je pun mjesec
smiješ se i misliš da to ne pravi baš nikakvu razliku.
RENDGEN PERSPEKTIVA
svijetla
noću
ocrtavaju rendgen grada
s deset hiljada metara
najbolje se uoče
ožiljak ispod koljena
izgubljeni ključ
prišiveno dugme na bluzi
na kojoj su vidljivi tragovi suza
i mrlje od kečapa
ne pričam o gradu
u kojem boravim rijetko
koji nikad nijesam ostavila
nosim ga na cipelama
kao što očevi plešu
s ćerkama na stopalima
ja plešem s tim gradom.